Anatomy of Deceit: Op-Eds in Croatian



	Jutarnji List Tomislav Wruss- Glavni Urednik Odranska bb 10000 Zagreb Pisma (published 28 July 1999) Nigdje nisam vidio slike Pavelica I Tudjmana zajedno CNN-ov “Slucj Sakic” (Jutarnji List 13.7.1999.) jos je jedan pokusaj diskreditiranja Hrvatske u ocima svijeta. Od trenutka kad je Hrvatska pocela sa svojim naporima k samoodredenju, CNN-oca kampanja blacenja Hrvatska se nastavalja bez smanjenja. A tipicno je da je CNN izabrao jugoslavensku spiaateljicu, ciji je rad pun tek lagano maskirane nostalgije za dobrim starim vremenima komunizima— Slavenke Drakulic—kako bi jos pogorsao uvredu. kako posjetitelj u Hrvatskoj, sa zdravim apetitom, milim da sam jeo u vecini zagrebackih restorana. Nigdje nisam vidio slike Pavelica I Tudjmana zajedno niti bilo sto drugo sto bi se moglo interpretirati kao nfasisticki symbol, a sto Drakuliceva tvrdi da je prisutno u “mnogim” restoranima. Volio bih da Slavenka Drakulic navede imena tih restorana, a ja bih joj rado platio u tim lokalima. Jerry Blaskovich, autor “Anatomy of Deceit” [In English] To the editor: CNN’s, “SLUCAJ SAKIC” [Jutarnji List (13.7.1999)] is another attempt to discredit Croatia in the eyes of the world. From the time Croatia started its self-determination efforts, CNN’s smear campaign against Croatia continues unabatedly. And, typically, CNN chose a Yugoslav writer, whose works permeates with a thinly disguised nostalgia for the good old days of communism and who cannot tolerate the success of the Croatian dream—Slavenka Drakulic—to add insult to injury. On previous occasion, Drakulic was especially aghast when the Croatian government (which she has no obvious love for) renamed streets and removed Communist symbols and monuments that she held sacred. As a visitor to Croatia, with a healthy appetite, I believe I’ve dined in most of the restaurants in Zagreb. Nowhere did I see pictures of Pavlevic and Tudjman together nor anything that could be construed as fascist symbols—which Drakulic all eged to be present in “many” restaurants. I challenge Drakulic to provide the names of those restaurants and I would gladly pay for her dinners in those establishments. ====================================================== DOM I SVJIET Broj 382 \|\| 25. travnja 2002. «««Povratak na sadržaj UVODNIK HEIL WOLFGANG! dr. Jerry Blaskovich Dok se najpoznatiji provoditelj propalog eksperimenta društvenog inženjeringa nazvanog Daytonski sporazum upravo sprema na povratak u austrijsku anonimnost, Hrvati Bosne i Hercegovine uglavnom smatraju da im budućnost bez Petritscha ne može biti gora od sadašnjosti. No čini se da bi Jeremy John Durham Ashdown, koji će po svemu sudeći zamijeniti Wolfganga Petritscha na dužnosti Visokog predstavnika Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, mogao zakucati čavle na poklopcu lijesa u kojem se nalaze posljednje šanse da se Hrvati kao narod očuvaju u toj državi. Kad Ashdown završi što je naumio, Petritscheva vladavina će vjerojatno biti smatrana periodom prosvijetljenog despotizma. Sam Petritsch je nedavno vodstvo HDZ-a šokirao izjavom da je on itekako imao obzira prema zahtjevima i potrebama Hrvata u BiH, no da će se sve to promijeniti kad Ashdo wn preuzme kormilo. Kao u onom vicu o Hitleru koji je na pitanje što bi učinio da mu poklone još jedan život, odgovorio: “E, ne bih više bio fini gospodin!” Petritsch se tijekom svoje drakonske vladavine najviše okomio na bosanske Hrvate. Zatvorio je Hercegovačku banku bez trunke dokaza o nezakonitim radnjama, čime je običnom puku koji je u toj banci držao svoje ušteđevine nanio ogromnu štetu i prouzročio recesiju hrvatske privrede u Bosni i Hercegovini. Kad je na posljednjim bosanskohercegovačkim izborima preko 90 posto hrvatskih birača glasovalo za ljude koje je Petritsch proglasio nepoćudnima, on je bez oklijevanja uskratio tim ljudima pravo da obnašaju dužnosti na koje ih je narod izabrao, te im usto zabranio svaku daljnju političku aktivnost. Heil Worlfgang! Na njihova mjesta su postavljeni ote prilagodljiviji” ljudi. Pitomi Indijanci, da se tako izrazimo. Da zaokruži cijelu priču, difamirao je i Katoličku crkvu u BiH, uključujući i kardinala i biskupe. No, kao što bi rekao veliki P. J. Barnum: « Ništa vi još vidjeli niste! » Nemojmo se zavaravati glede Ashdowna. Nije to nikakav dobričina rumenih obraza koji se tim poslom bavi zbog pravde. U svojim istupima u vezi bivše Jugoslavije Ashdown je u pravilu uvijek zagovarao srpsku, i gotovo bez iznimke blatio hrvatsku stranu. Paddy je inače poznat po tome što je u javnosti mahao sa salvetom na kojoj je bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nacrtao kartu podijeljene Bosne. Iako se Tuđmanov navodni crtež u biti temelji na bruxellskoj karti koju je 1993. koristio NATO, Ashdown se kleo kako ‘Tuđmanova karta’ dokazuje da su Srbi i Hrvati dijelili Bosnu. Njeg ovo svjedočenje pred Haaškim sudom velikim je dijelom doprinijelo da Tihomir Blaškić dobije 45 godina zatvora. Vlast Ureda visokog predstavnika je do te mjere apsolutna da ni Staljin ne bi imao pritužbi na tako široke ovlasti. Daytonskim odredbama je Bosna i Hercegovina svoju suverenost zamijenila za protektorat međunarodne zajednice. Daytonski sporazum je Srbima - ne de iure, nego de facto - podario 49 posto bosanskohercegovačkog teritorija kojim oni suvereno vladaju. Time je u suštini ozakonjena Miloševićeva kampanja masovnih ubojstava i genocida. Od potpisivanja sporazuma, Srbi se otvoreno izruguju i daytonskim odredbama i međunarodnoj zajednici, dok zajedničkim teritorijem Muslimana i Hrvata vlada autoritarni Ured visokog predstavnika koji otvoreno favorizira muslimansku stranu. Ured visokog predstavnika ima neograničenu moć, jer može poniš titi bilo koju odluku Federacije i nametnuti vlastito rješenje. Otkud Hrvatima kuće? Kad na prošlim izborima većina hrvatskih glasača nije glasovala onako kako je to Petritsch želio, međunarodna je zajednica pokrenula čitavu kampanju kojoj je svrha bila prikazati Hrvate “desničarima”, “nacionalistima”, “kriminalcima”, ukratko glavnom preprekom uspješne provedbe Daytonskog sporazuma. Petritschev zamjenik Colin Munro jednom je priliko otvoreno rekao kako “ne kani razgovarati s kriminalcima”, misleći na vodeće Hrvate u BiH. Thomas Miller, američki ambasador u BiH kojeg je postavio Clinton, također je, odmah po svom dolasku komentirao kriminalnu prirodu bosanskohercegovačkih Hrvata: “Dovoljno je da se provezete Hercegovinom i da pogledate poduzeća koja su u vlasništvu tih ljudi, pa kuće u kojima žive, i da si postavite jednostavno pitanje: otkud im sve to?” Miller zaboravlja da su ti marljivi ljudi sve to stekli svojim radom, uključujući i kuće i poduzeća i pripadajuću infrastrukturu. Dok je međunarodna zajednica muslimanskim i srpskim enklavama poklanjala milijarde dolara, Hrvati su dobivali tek milostinju. Američki porezni obveznici su od potpisivanja Daytonskog sporazuma u BiH uputili 5 milijardi dolara izravne pomoći, a dodatnih deset milijardi dolara potrošeno je na vojne potrebe. Bez obzira na ogromne svote novca koje su d oslovce bačene u rupu bez dna i ogroman politički neuspjeh, međunarodna zajednica se neprestance tapša po leđima za navodno sjajno obavljen posao. Čak je i “International Crisis Group” (ICG) morao priznati da mirovni proces ne ide kako treba. Inače, dva britanska člana upravnog odbora te organizacije imaju vrlo zanimljive i prijateljske veze s bivšom Jugoslavijom. William Shawcross je novinar koji je poznat po zagovaranju srpske strane, a Shirley Williams sjedi u Gornjem domu parlamenta i vrlo je bliska Paddyu Ashdownu, bivšem vođi liberalnih demokrata. Usput, jedan od osnivača ICG-a je i Sorosovo Otvoreno društvo. Valja se prisjetiti da je prošle godine Petritsch, ubrzo nakon što je bio optužio mostarskog biskupa Perića za “širenje mržnje i davanje potpore ratnim zločincima”, poslao u Međugorje SFOR-ove trupe, koje su već samim svojim prisustvom uznemirile lokalno katoličko pučanstvo i tisuće hodočasnika. U svojoj aroganciji, Petritsch je izabrao baš Veliki tjedan za tu vojnu operaciju. Zanimljivo je da se radilo o britanskom kontingentu SFOR-ovih snaga, koji su pristigli iz Sjeverne Irske, gdje vojska nema milosti prema katolicima. Još je zanimljivije da je i sam Ashdown bivši britanski časnik koji je služio u Sjevernoj Irskoj i čije su se jedinice nemilosrdno obračunavale s irskim katolicima. Po svemu sudeći, Ashdownovo imenovanje Hrvatima u Bosni i Hercegovini neće donijeti ništa dobroga. ================================================== Katolicki tjednik [Sarajevo] Br. 47 – 23. studenoga 2003 VJESNIK- STAJALISTA Četvrtak, 2. listopada 2003. Zločini učinjeni u ime religije najveći mogući zločini Baš kao što je Neron uživao dok je Rim gorio, tako je Petritsch pokazao svoj inat prema Hrvatima, dok su mudžahedini usađivali plamteću dogmu u srce i mozak bosanskih muslimana. Dok je za vrijeme svojeg službovanja Petritsch ulagao svu svoju energiju, demonizirajući i izazivajući bosanske Hrvate, mudžahedini su podučavali i transformirali muslimane JERRY BLASKOVICH Svečano otvaranje Selimove džamije prošlog ljeta u Stocu bio je veličanstven događaj za muslimane u Bosni i Hercegovini. Nova džamija, izgrađena na mjestu stare, podignute za vrijeme otomanske vladavine, bila je uništena u prošlom ratu. Iako je svečanom otvaranju džamije bio nazočan vrh islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, bilo je uočljivo da nije bilo nijednog predstavnika Katoličke crkve. Napokon, to je ipak bila muslimanska proslava. Odluka da se podigne džamija bila je, međutim, obavijena kontroverzama. U svojem hvalevrijednom prilogu u Vjesnikovim »Stajalištima« od 28. kolovoza (»Selimova džamija u Stocu ostaje kamen smutnje«), Ivica Mlivončić nije, nažalost, uspio u pokušaju da objasni u čemu je problem. Da bi ga se shvati lo, potrebno je pozvati se na povijest, kako bi se to pitanje stavilo na pravo mjesto. Kad su muslimani izgradili džamiju na mjestu gdje je ranije bila katolička crkva, to nije bilo neobično. Kroz povijest se muslimani nikad nisu ustručavali rušiti crkve, da bi se na istom mjestu podigla džamija, ili su čak u džamije pretvarali postojeće crkve. Zapravo, pretvaranje postojećih kršćanskih crkava u džamije bila je često jedna od prvih zadaća nakon muslimanskog osvajanja novih teritorija. Od samog početka prvih islamskih upada izvan Arabije muslimanska hijerarhija shvatila je da nametanje muslimanske arhitektonske znakovitosti predstavlja snažnu i jasnu političku poruku poraženima. U drugom planu je bio vjerski karakter. Džamije i pripadajući minareti, uz preuređ enje urbanih prostora radi muslimanskih djelatnosti, pojačavali su političke i vjerske vrednote njihove nazočnosti nad urbanim okružjem, posebice u područjima u kojima muslimani nisu bili u većini. Džamije su čak građene na lokacijama gdje nije bilo pastve s namjerom da se zadrži vanjski simbol muslimanske nazočnosti, što očito nema nikakve veze s prvobitnom funkcijom. Za muslimane džamije nemaju isto značenje kakvo crkve imaju za katolike. Katolici gledaju na crkve s posvećenjem, dok muslimani gledaju na džamiju jednostavno kao na mjesto za molitvu pastve, propovijed u petak i kao mjesto za društvene aktivnosti. Propovijed u petak češće je nego inače forum za izražavanje aktualnih političkih pitanja. Stephen Humphrey u eseju »Izra eajni interes mamlučke arhitekture u Kairu« (1972.) najbolje je obrazložio tezu koju zastupaju mnogi islamski znanstvenici: » Vjernik može obaviti valjanu vjerničku molitvu bilo gdje se nađe i nije potrebno da otiđe u neko specifično i formalno posvećeno mjesto. Pastva, a ne čin molitve, daje svetost mjestu, a ne obrnuto«. Nakon što je u Stocu bio predložen plan za podizanje džamije, s raznih strana čuli su se veliki prosvjedi, uključujući gradsko vijeće, lokalne muslimane i arheologe. Stolački muslimani ustali su protiv gradnje na predloženom mjestu, jer su imali u vidu bolju lokaciju, dok su arheolozi bili zainteresirani za otkrivanje starog kršćanskog samostana koji je postojao prije muslimanskog razdoblja. Unatoč legitimnim prosvjedima, sarajevska isl amska hijerarhija i Wolfgang Petritsch, koji je imao odlučujuću riječ, popustili su britanskom pritisku, prešli preko lokalnih zahtjeva i dopustili gradnju. Što je još značajnije, Petritsch je ignorirao dokaze da je dio sredstava za financiranje izgradnje džamije stigao iz izvora koji su navodno imali veze s muslimanskim terorističkim organizacijama. Baš kao što je Neron uživao dok je Rim gorio, tako je Petritsch pokazao svoj inat prema Hrvatima, dok su mudžahedini usađivali plamteću dogmu u srce i mozak bosanskih muslimana. Dok je za vrijeme svojeg službovanja Petritsch ulagao svu svoju energiju, demonizirajući i izazivajući bosanske Hrvate, mudžahedini su podučavali i transformirali većinom sekularizirane muslimane islamskog svijeta u vlastitu sliku i priliku. I baš kao što je G eorge Bush stariji ignorirao upozorenja da je Jugoslavija na rubu rata, Petritsch je ignorirao upozorenja o muslimanskom fundamentalizmu u Bosni i Hercegovini. Dok su neki komentatori ocijenili govor reisa Mustafe Cerića u Stocu kao netolerantan, trebalo bi podvući da je taj njegov istup bio tipičan za nepopustljive istupe svih imama. U svojem oštrom govoru reis Cerić je očito zaboravio dobrotu kardinala Puljića i brigu što ju je Katolička crkva pokazala za muslimanske izbjeglice i prognanike. Očito, Cerić nije ništa naučio o objektivnosti i toleranciji dok je studirao u Sjedinjenim Državama. Do sredine dvadesetog stoljeća različite vjere živjele su u relativnoj harmoniji u muslimanskim zemljama. Otad je došlo do naglog zaokreta. Dok imami, javno se obraćajući zapadnom slušateljstvu, govore da su muslimani tolerantni prema drugim religijama, realpolitika je nešto sasvim drugo. Treba, na primjer, samo pogledati na sudbinu kopta u Egiptu i kršćana u Siriji. Kršćanske zajednice u pretežito muslimanskim zemljama su desetkovane. Oni koji ostaju žive u strahu. Iako muslimani priznaju »ljude od knjige«, oni se toga drže samo formalno i nemaju nikakva razumijevanja za nemuslimane. Unatoč ubojstvima bezbrojnih nedužnih, kao što su otmice zrakoplova u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, tragična zbivanja u Palestini i Izraelu, tragičan događaj 11. rujna u Sjedinjenim Državama, vandalsko rušenje budističkih spomenika u Afganistanu, i nedavni bombaški napadi u Indoneziji, nije bilo nijednog glasa islamskih vjerskih velikodostojnika koji je ustao protiv tih nečovječnosti. Njihova ko lektivna šutnja implicira prešutno odobravanje takvih zločina. Možda su upravo zločini učinjeni u ime religije najveći mogući zločini. Autor je umirovljeni liječnik, novinar i publicist (napisao knjigu »Anatomija obmane« - razotkriva spregu diplomacije SAD i bivše SFRJ); živi u gradu Rancho Palos Verdes, Kalifornija ================================================= Katolicki tjednik Br. 46 – 16. studenoga 2003 Komunizam Je Bio Filozofija Koja Je Imala Pogubne Posljedice Na Više Ljudi Nego Bilo Koja Druga Sila u Povijesti. Za vrijeme mojeg nedavnog boravka u Hrvatskoj pročitao sam brojne članke o 510. obljetnici Krbavske bitke kod Udbine. Iako su oni bili zanimljivi i informativni, politicka stajališta raznih predstavnika hrvatskih Srba bila su zapanjujuća. Iz njihovih komentara moglo bi se zaključiti da oni imaju veliki psihološki problem kad se govori o hrvatskim povijesnim događajima, čak ako su se zbili prije više od pola milenija. Na primjer, kad je objavljen plan da se izgradi katolička crkva na tom mjestu u znak sjećanja na hrvatske žrtve, predstavnik hrvatskih Srba je ukazao da je taj potez provokacija, te da bi mogao predstavljati “rehabilitaciju fašizma i ustaša”. Pitam se, kako izgradnja katoličke crkve posvećene mrtvim ratnicima iz bitke 1493. godine protiv Turaka može biti protumačena na taj način. To ne samo da je protiv svake logike, nego graniči s patološkom paranojom. Možda se hrvatski Srbi podsvjesno boje da bi oživljavanje hrvatske povijesti moglo otvoriti “Pandorinu kutiju” činjenica za koje oni žele da budu zauvijek zaboravljene. Na primjer, za vrijeme Drugog svjetskog rata srpski partizani gotovo su desetkovali hrvatsko pučanstvo Udbine. Ubojstva bez milosti i divlje razaranje vjerojatno su bili akti “antifašizma” na kojemu su hrvatski Srbi uspostavili svoju stalnu nazočnost u Udbini. Poslije rata, kako bi se još više izbrisalo svako sjećanje na hrvatsku nazočnost, oni su razorili katoličku crkvu, služeći se istom izlikom. Događaji u Udbini u Drugom svjetskom ratu podsjećaju me na ono što su Srbi učinili u nedavnom ratu. U Voćinu, gdje sam boravio kao medicinski vještak šešeljevci su izmasakrirali starije osobe i razorili katoličku crkvu staru 500 godina. Sjetimo se što su Srbi učinili s bolesnicima vukovarske bolnice. Masovne grobnice tek počinju otkrivati strahote masakra. Veliki dio hrvatske povijesti bio je falsificiran od vremena srpske dominacije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije i pod komunizmom. Otkako je Hrvatska stekla neovisnost postoji težnja da se osvježe dotad zabranjeni hrvatski povjesni dogadjaji. Vodeći računa o okolnostima, možda je došlo vrijeme da se počne rasprava o oživljavanju sjećanja na sve žrtve komunističkog režima. Nesumnjivo, ovaj prijedlog će izazvati prosvjede kod onih koji se nastavljaju pridržavati tzv. slavnih dana komunizma i njihovih komemoracija žrtvama fašizma. Ako bismo razdvojili retoriku od činjenica, broj ljudi koji je pao kao žrtva fašizma je kap u moru žrtava koje su pale u doba komunizma. Pored brojnih čistki i masovnih ubojstava koja su počinjena u njegovo ime, komunizam je prouzroč io najveći masovni egzodus u hrvatskoj povijesti. Hrvati su bježali iz svoje domovine tražeći slobodu mišljenja i slobodu vjeroispovijesti. Za generacije odraslih koji se ne mogu povezati s danima komunističkog režima, možda je poučno da se iznese kratka povijest. Komunizam je objektivno bio filozofija koja je imala pogubne posljedice na više ljudi nego bilo koja druga sila u povijesti. Čak ni Hitlerov broj ubojstava nije ni približan broju od 100 milijuna ljudi koji su ubijeni u ime napretka komunizma. A beogradski komunizam bio je jedan od najpoznatijih u tom pogledu. Prema podacima organizacija za ljudska prava, Jugoslavija se razlikovala od drugih kao zemlja s jednim od najgorih svjetskih rekorda medju totalitarnim državama. Ona je držala više političkih zatvorenika nego sve zemlje istočnog bloka zajedno. Najbolje situaciju u Jugoslaviji opisuje sveobuhvatno djelo o komunističkom pokretu “Crna knjiga komunizma” (Harvard University Press, Cambridge, Massachussets 1999): “Rijetko je kad u povijesti ustpostavi novog režima prethodilo takvo krvoproliće kakvo se dogodilo u Jugoslaviji, gdje je od 15,5 milijuna stanovnika, jedan milijun smrtno stradalo. Serija etničkih, religijskih, ideoloških i građanskih ratova pocijepali su zemlju, a među mnogim žrtvama bili su žene, djeca i starci. To je uistinu bio pravi bratoubilački rat, dok su genocid i čitke u trenutku oslobođenja Titu i Komunističkoj partiji osigurali da im nije preostao nikakav politički suparnik. Oni su ubrzo svih njih eliminirali” (str. 397-398). Ljudska cijena bila je osobito strašna u Hrvatskoj. Masovna ubojstva na Bleiburgu i Kriznom putu bili su loši nagovještaji onog što je bilo spremljeno za Hrvate. Još je neispričana priča koliko je Hrvata bilo ubijeno na granici u pokušaju da pobjegnu od tiranije. Također je nepoznat broj onih koji su zbog toga bili uhvaceni i zatvoreni. Tisuće Hrvata koji su uspjeli pobjeći završili su u izbjegličkim logorima u susjednim zemljama. Mnogi od njih dospjeli su u Sjedinjene Države, Kanadu i Australiju. Svi bjegunci preko granice ispričali su istu priču, kako su preplivali Dravu, prešli preko snijegom pokrivenih vrhova planina, preveslali Jadran, sve uz velike opasnosti po život. Posebno je propatila Katolička crkva. Komunisti su smatrali hrvatsku Katoličku crkvu zakletim neprijateljom i najvećom opasnošću za režim. Oni su sustavno proganjali i desetkovali kler. Taktika je bila da se rastjera stado, ubijajući pastire. Na primjer, jugoslavenske snage ušle u su u franjevački samostan na Širokom Brijegu, polile 14 fratara benzinom i zapalili ih. Ili drugi primjer, od 151 svećenika Senjske diocese preživjelo je komunistički režim samo 88. Pola župa ostalo je bez svećenika. Tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio je uhićen nakon što je objavio pastoralno pismo u kojemu je naveo da je 273 svećenika bilo ubijeno, 169 zatvoreno, a 89 ih je nestalo nakon što su komunisti preuzeli vlast. Uza sve to, ima i dalje onih koji izražavaju štovanje komunizmu. Među njima je i hrvatski veleposlanik u Washingtonu koji tvrdi da je “crvena zvijezda” dovela Hrvatsku do neovisnosti. Najblaže receno, pristaše tog sustava su pogriješili, a kazneni sustav trebao bi biti objektivan i priznati ekscese, te ubojstva kojima su bili izloženi njihovi sugrađani Hrvati. Umjesto toga oni i dalje tvrdoglavo ostaju odani komunističkim idealima unatoč njihovim zločinima. Izuzetno je dvojbeno hoće li se sadašnji režim ikad suočiti s istinom. Posebice, kad imate hrvatskog premijera koji je bio direktor kumrovečke Partijske škole i kojemu je omiljeni izraz krajnji desničari koje izjednačuje s fašistima, kad je u pitanju njegov odnos prema oporbi koja predstavlja najveći postotak u Hrvata. Autor je umirovljeni liječnik, novinar i publicist, autor knjige “Anatomija obmane», objavljene 1997. godine i prevedene u Hrvatskoj, u kojoj razotkriva spregu američke diplomacije i bivše SFRJ. Blaskovicheva analiza srbijanskih zločina u Voćinu sastavni su dio optužnice protiv Vojislava Šešelja. Živi u Rancho Palos Verdes.